Od latinske riječi tolerantia, od glagola tolerare, što znači podnositi/tolerisati, dobijamo i sam pojam tolerancija. To je sposobnost podnošenja nečega što je neugodno ili nepodnošljivo ili kada osoba dopušta suprotna ponašanja i uverenja od njenih vlastitih načela i ideja.
Prema UNESCO-u tolerancija je „poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva razliĉitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju“ („Tolerancija“, 2008).
Da bi osoba bila tolerantna mora biti svjesna da je svako jedinstven i da je normalno da imamo različita mišljenja. Samo prihvatanje drugog i drugačijeg je socijalna vještina.
Tolerancija se rađa još dok smo djeca, učimo je već u obitelji, da cijenimo i prihvatamo druge, određene moralne vrijednosti i to je temelj.
Kada smo možemo reći da smo tolerantni? Kao dokaz da poštujemo slobodu, ne smijemo napadati druge, suprotstavljati se drugačijim uvjerenjima i postupcima, ne smijemo osuđivati. Moramo biti svjesni raznovrsnosti i cijeniti je jer život je zanimljiviji kad nije sve isto i kada ljudi imaju mogućnost izbora. Svi griješimo i to ne smijemo zaboravljati, ponekad i nije tako lahko razlučiti šta je dobro, a šta loše, vrijedno ili manje vrijedno za druge. Tu nam pomaže slušanje i prihaćanje tuđeg mišjenja, tako se približimo istini. Napredak same zajednice ovisi o ozračju pluralizma i tolerancije. Teško je nepredovati u zajednicama gdje to izostaje, na bilo kom aspektu. Tokom historije veliki problemi su nastajali zbog nedostatka tolerancije i svih njenih temelja, zbog nesnošljivosti, neprihvatanja drugog i drugačijeg, jednoumlja, cenzura, progona, „superiornosti“ nad drugim…
Zgrada?
Većina bi se zapitala, a kako će to predstavljati toleranciju, jer mogla sam možda uslikati kako se grle dvije osobe različitih konfesija, rase… Nekoga kako se druži s osobom koja je u kolicima ili pak kako neko gleda dok neko s nekim svađa i ne miješa se?
Nekako kada živimo u zgradi ipak smo dio neke veće zajednice koja je povezana na neki način, htjeli to pripadnici ili ne. Imamo isti ulaz, isti lift, pokvari nam se lift svima, nestane nam svima struje, stubište nam je zajedničko i svima nam se isprlja. U liftu se srećemo bez obzira da li si pašemo ili ne.
Iznad nas možda žive komšije koje stalno lupaju, koje se mnogo svađaju. Ispod nas je pak možda komšija koji stalno dolazi da se na nešto žali iako mi stvarno pokušavamo da ne ometamo nikoga. Mi ne pravimo problem oko toga, tolerišemo.
Pored nas možda živi neko druge vjere i nacije, neko s totalno drugim uvjerenjima. A u prizemlju je možda neko s psihološkim problemima, ovisnik o drogi i pomalo krimi slučaj. Mi se s njima redovno pozdravimo i nimalno nam ne smeta što žive po drugačijim načelima.
Možda ujutro kada ustanemo i zakoračimo na balkon shvatimo kako je pun smeća, jer se komšija iznad bacio maramice i ostatke pomfrita. Ipak samo očistimo i ne žalimo se komšijama.
Ima u zgradi i lik kojem je problem sve što kućni odbor dogovori i nikad se ne slaže s odlukama većine. No mi nemamo problem s tim, jer to je njegovo pravo.
Pored lifta je stan jedne gospođe koja mora da isprati svu situaciju u zgradi, ko, gdje, kada i s kim hoda, da bi kasnije sve to sročila u neku svoju priču za komšinicu koja joj dođe na kafu.
S druge strane imamo stare ljude koji rado pričaju s djecom i poklanjaju im slatkiše, a neke mlade koji to ne vole. Neki pak imaju pse, a neki mačke, dok su neki alergični i zato ne vole da koriste životinje lift.
U svakom slučaju, po meni, zgrada nam pokazuje mnogo slučajeva gdje možemo procijeniti toleranciju. Da je nema, život bi bio dosta neugodniji i s mnogo više konflikata. Jednostavno nismo svi isti, nije nam svima isto bitno, drugačije smo odgajani. Moramo biti svjesni i da naše mišljenje ne paše svima i da i nas nekad drugi tolerišu. Nekako tolerancija i jeste uzajamna, jer ako očekujemo da je zajednica tolerantna prema nama i našim uvjerenjima i sami treba da smo toleranti.
