Iako sam veoma mlada, veoma me interesuju načini na koje mogu da se dodatno razvijam i pomažem sebi i ljudima oko sebe. Iz tog razloga sam počela da pratim i da se uključujem u dešavanja za mlade kao što su predavanja i volonterski događaji koliko god mogu. U posljednje vrijeme veoma često razmišljam kako bi bilo kada bih ja bila u stanju da prenosim svoja znanja nekom drugom, držim radionice i slično. Kažu mi da imam to u sebi. Da bih mogla da budem jako dobar predavač i mentor. Često promišljam o raznim životnim temama, drugim ljudima i razmišljam o svojoj dubokoj budućnosti. Želim da imam što više prilika da upoznajem sebe i druge, vidim razne krajeve ove države i svijeta i oslobodim se nekih svojih ličnih strahova kao što je strah od javnog nastupa, ličnih predrasuda koje imaju svi ljudi, napredujem na profesionalnom planu, ali, također, nadam se da će se na taj način pronaći i barem jedan iskren prijatelj/ica, s kojim neće biti stege i tenzija hodajući rame uz rame kroz život.
Sve ovo upravo očekujem od PRONI Akademije omladinskog rada i sve su ovo razlozi zašto sam se na nju prijavila.
Imam strah od javnog nastupa a u prilog mi u posljednje vrijeme ne ide ni to što na koji god događaj ili seminar da se prijavim, najmlađa sam. Ne ide mi u prilog – barem sam tako donedavno mislila, ali sada ustvari vidim to kao sjajnu priliku da razbijem predrasude svoje, o drugim ljudima koji su stariji od mene, o njihovoj psihi i tome kako gledaju na kombinaciju srednjoškolke i događaja koji promovišu teme poput ljudskih prava, politike i stanja u državi. Također, to je prilika da rušim predrasude koje drugi ljudi možda imaju o meni.
U nastavku ovog eseja pokušat ću da odgovorim na pitanja koja su trenutno u ovoj državi najčešća kada je u pitanju omladinski rad: „Šta je omladinski rad?“, „Ko su omladinski radnici?“, „Šta ja imam od toga?“ i slično.
Bitno je reći da u BiH postoji značajan niz organizacija za mlade koje na sve načine pokušavaju mlade da upute, motivišu, savjetuju, a sve u namjeri da bi ti mladi ljudi, nekad u budućnosti postanu savjesni članovi svoje zajednice. Veliki broj mladih ljudi, uglavnom između 18 i 30 godina, za koje su uglavnom stvari kao što je Akademija omladinskog rada i osmišljene, pronalaze razne izgovore za svoju pasivnost i nedjelovanje u društvu u tome što „nemaju previše slobodnog vremena“. Volontiranje, treninge i uključivanje u svoju zajednicu nazivaju gubljenjem vremena jednostavno zbog svog neznanja. Neznanje je, smatram, najveći neprijatelj našeg društva i zato je potrebno mlade educirati o omladinskom radu još od najmlađih uzrasta osnovne škole. Ljudi u velikoj mjeri misle da omladinski rad podrazumijeva samo sjedenje i pričanje o problemima i načinima na koje to možda može da se riješi a niko ustvari ništa konkretno ne radi po tom pitanju, misle da ljudi samo odu na seminar da bi se tamo napili i slično. Ove godine završavam srednju školu, tako da mislim da možda čak i najbolje od svih polaznika Akademije mogu da posvjedočim koliko neznanje trenutno o omladinskom radu vlada među školskom djecom i koliko su već od malena naučena da ne izlaze iz svojih zona komfora. Djeci prije svega treba dočarati kroz razne interesantne i edukativne sadržaje i radionice to da je omladinski rad puno više nego samo sjediti i pričati. Smatram da sada djecu prvo trebamo približiti tome jer će oni u budućnosti biti ljudi koji će voditi svoju zajednicu, još uvijek su „nebrušeni dijamanti“ i treba to iskoristiti u pozitivnom smislu. Naravno, bonus je ako još nekoga od starijih ljudi kao što su na primjer njihovi roditelji, uspijemo ubijediti u značaj omladinskog rada i približiti im vrijednosti toga. Na taj bismo način možda uspjeli da spojimo želju i energiju mladih sa životnim iskustvom starijih ljudi i ta kombinacija može puno dobrih stvari da donese zajednici, po mom mišljenju. Mladi ljudi trebaju da shvate da omladinski rad također ne znači ni stalno učenje, rokove i pritisak da se po svaku cijenu moraš socijalizovati i družiti s nekim. Obično roditelji, djetetu koje nije pretjerano aktivno, kažu da bi trebalo da se uključi, da volontira da bi se socijalizovalo. Djeca onda to dožive kao pritisak jer misle kako nisu dovoljno dobri da bi se neko s njima družio. Omladinski rad je puno više od pritisaka društva i opijanja u hotelima. Njegov cilj prije svega jeste osloboditi ljude strahova i predrasuda, potaći ih da se otvore jedni drugima i da opušteno, bez straha od osuda mogu razgovarati i u svojoj zajednici djelovati sa svim ljudima, nebitno odakle dolaze ili kojoj vjeri pripadaju. Omladinski radnik prije svega treba da predstavlja dobrog vođu, nekoga na koga sredina može da se osloni. Kada neiskusni, mladi ljudi žele da traže pomoć i rješenje za neke životne stvari – sve češće se odlučuju doći nekome za koga znaju da je omladinski radnik jer ne žele da osjećaju da „moraju“ nešto da urade samo zato što je neko tako rekao. Mladi ljudi ne vole pritisak i ne vole nikakav imperativ. Dolaze omladinskim radnicima jer vide da se radi o ljudima koji su blizu njihovim godinama, koji su obučeni i koji mogu bez straha i bez osuda da ih provedu kroz kakav god problem da imaju i na jedan kulturan i zreo način ih potaći na samostalno razmišljanje i donošenje odluka koje su za njih najbolje. Omladinski radnici su protiv zagovaranja nasilja, svjesni da samo na otvoren i iskren način, upoznavanjem samih sebe, mladi mogu da izrastu u zdrave ličnosti koje će prije svega voljeti sebe pa onda i drugima pomagati. Naravno da omladinski rad može da obuhvata i rad u kancelariji i platu, ali to nije glavno prema čemu oni koji odluče da postanu omladinski radnici treba da teže. Znanje, ljubav, prijateljstvo, tolerancija, stvari su na kojima treba da rade, koje su po mom mišljenju suština omladinskog rada, krase jednog omladinskog radnika u pravom smislu te riječi i prema kojima treba da teže iznad svega. To je nešto najvrijednije što od omladinskog rada mogu da dobiju.
